Koliko često znamo biti isključivi, to samo Bog zna. Koliko često želimo dobra prisvojiti sebi a uskratiti ih drugima, teško je i nabrojati. Tu nije isključena ni isključivost vjernika - još je u prvim danima Crkve bilo oprečnih mišljenja oko pitanja tko je sve pozvan biti sudionikom Kristova otkupljenja - samo oni koji su prigrlili židovsku vjeru, ili i pogani. Židovi su imali dobre argumente kako bi branili svoje stavove - kroz čitavu starozavjetnu povijest oni su bili ti kojima se Bog objavio, koje je vodio, štitio i odgajao. Ali, može li se ljubav ograničiti? Može li ona i dalje biti zvana ljubavlju, ako se namjerno uskraćuje? Teško, jer je istinska, božanska ljubav, agape, potpuna i neograničena.
Može li se onda reći da su svi pozvani blagovati za Gospodnjim stolom? Dok neki prijevodi Biblije, govoreći o posljednjoj večeri, govore kako se Kristova krv proljeva za sve, vjerujem kako valja posegnuti za Vulgatom, latinskim prijevodom:
"Hic est sanguis meus, novi testameanti, qui pro multis effundetur." (Mk 14, 24)
"Ovo je moja krv, novoga saveza, koja će se proliti za mnoge."
Kad bi bili uključeni svi, riječi bi glasile "pro omnis" a ne "pro multis". Zašto je onda savršena ljubav koja se ne smije ograničavati ipak - ograničena? Zasigurno ne zbog nesavršenosti ljubavi. U samom nam evanđelju Krist navješta odgovor, kada Oca naziva: "Oče pravedni". Ljubav, da bi bila vjerna svojoj savršenosti, mora uključivati i savršenu istinitost i pravednost. Kada bi se priklonila laži više ne bi bila ljubav već sentimentalizam, a kada bi se priklonila nepravdi naginjala bi utilitarističkom sebeljublju više nego istinskoj ljubavi, agape.
A opet, Krist, znajući da umire za mnoge (dakle, znajući da će biti i onih koji će propasti unatoć njegovoj žrtvi), i dalje moli Oca za svijet - kako one koji su ga upoznali, tako i one koji ga tek trebaju upoznati.
I tu dolazimo do još jedne osjetljive teme. Danas je toliko raširena misao kako u svim religijama ima djelova istine, kako spasenje može doći po svima... A što nam Isus u današnjem Evanđelju poručuje?
"... nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati..."
"... da svijet uzvjeruje da si me ti poslao."
"... da gledaju moju slavu..."
U prvom citatu On moli za ljude i njihovu vjeru. Kada vjera ne bi bila bitna, zašto bi za nju molio? Zašto bi bilo bitno da svjet uzvjeruje kako Ga je Otac poslao? Zašto bi gledao Njegovu slavu, umjesto 'slave' nekoga drugoga? Jedan je odgovor - jer je jedan Bog. Ali, nije to oholi bog koji želi porobiti čovjeka i prisiliti ga na lažnu ljubav, jer da je takav, on ne bi dao svj život za ljude. Dao je život iz ljubavi, i moli (moli a ne zahtjeva) da ta ljubav bude uzvraćena. I makar je to najčešće Ljubav koja nije ljubljena, koja je i na tren svoje žrtve bila ponižena i pogrđena, On i dalje moli za obraćenje našega srca, govoreći "da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima". I upravo tu leži i istinski razlog zašto je Njegova krv prolivena za mnoge a ne za sve... Jer On moli za naše obraćenje, jer ne dira našu slobodnu volju. Dopušta nam da se okrenemo od Njega i da odbijemo Njegovu ljubav. I dok će mnogi prihvatiti tu žrtvu i obratiti se, mnogo je i onih koji će ju odbiti. Mnogo je onih koji će prezreti milost i milosrđe - i na nama je da činimo što je i On činio - da navještamo Istinu, da živimo Ljubav, da hodamo pravim Putem, i da molimo kao što je on molio za sve one koji su tu Ljubav prezreli i Put zaobišli.
Nema komentara:
Objavi komentar