Godina vjere i dokumenti

Nedavno smo ušli u godinu vjere, proglašenu od pape Benedikta XVI. Zašto nam je to bitno? Nije tajna da je današnje društvo u stanju krize, a još je manja tajna kako svaka kriza ima korjene u duhovnoj krizi kako ljudi pojedinačno, tako i društva. Ta kriza je bila u nekoj mjeri prisutna kroz cijelu našu povijest, i traženje lijeka toj krizi je bio cilj brojnih filozofa, etičara i sličnih.

Iako se mnogi nadaju "piluli" koju bi mogli popiti i probuditi se zdravi, takvo što ne postoji. Koji je onda lijek? Stara je uzrečica - "Promjeni sebe i promjeniti ćeš svijet." I uistinu, čovjek koji živi bez ideala po kojima se može ravnati brzo će biti poražen. Upravo zato vam donosim zbirku dokumenata Crkve (možete ju pogledati klikom na izbornik iznad članka) koju ću redovito osvježavati - nije tu riječ samo o idealima, već i o nauku kojeg Crkva nasljeduje kao Kristov polog. I sam nas papa Benedikt XVI. poziva da učimo obrazložiti "razloge nade koja je u nama". Ne samo to, sam nas Krist poziva da budemo sol zemlje i svjetlost svijeta - a kako možemo soliti ako ne znamo za kojim ćemo začinom posegnuti? Kako možemo poučavati ako nemamo znanja? I kako ljubiti ako nemamo ljubavi? Ne možemo predati ono što nemamo, i upravo je stoga potrebno upoznati svoju vjeru.

Mlakost i zatajivanje vjere

 "I napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje običaje. I svi se narodi pokoriše kraljevoj naredbi. I mnogi Izraelci prihvatiše njegovo bogoštovlje i počeše žrtvovati idolima i ne svetkovati subotu."

(1 Mak 1, 41 - 43)

Zapitajmo se, koliko puta pogledamo vijesti, dnevnik, pročitamo novine i pomislimo kako je svijet negdje pogriješio? Koliko puta se iznenadimo kako ljudi mogu gladovati, krasti, ubijati? I koliko puta onda sve to zaboravimo jer se sjetimo da supermarket pored nas baš tog dana ima popust na voće? Brinuti za bližnje ne samo da je nešto što bismo trebali činiti kao katolici, to je nešto što bismo trebali činiti kao ljudi - a opet zaboravljamo tu najosnovniju stvar čim nam nešto drugo iskoči.

O ljubavi

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. 
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam! 
I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo. 
Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; 
nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; 
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; 
sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. 
Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. 
Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. 
A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. 
Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko. 
Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat! A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav.
(1 Kor 13, 1-13)