Zdravstveni odgoj (i nadležnost Crkve)

Ovih smo dana svjedoci brojnim previranjima između Crkve u hrvata i naše vlade, potaknutim brojnim raspravama o 4. temi kurikuluma zdravstvenog odgoja - spolnom odgoju. I dok se rasprave vode žustro u oba smjera, ministar Jovanović je, odgovarajući kardinalu Bozaniću, izrekao jednu rečenicu koje bih se posebno dotakao ovoga dana:

"Ne miješajte se u sadržaj zdravstvenog odgoja jer za to niste nadležni!"

I, da vam budem iskren, kad bi zdravstveni odgoj bio vjeran svom imenu te se ticao isključivo zdravlja, među prvima bih se složio sa rečenim. Nisam liječnik, biolog ili nešto slično pa da budem nadležan u takvom predmetu. No, kao što smo svi mogli vidjeti iz brojnih izvadaka iz kurikuluma, četvrta tema izlazi iz granica zdravstva i zalazeći u područje morala i antropologije ide toliko daleko da nameće rodnu ideologiju.

Sretan Božić 2012!

Sretan vam i čestit Božić svima! Narodi nam se kralj nebeski!

I ove ćemo se večeri prisjetiti i obilježiti dan Kristova rođenja. Bog sam, potaknut ljubavlju prema svom stvorenju, pohodio nas je kako bi dao zadovoljštinu za naše grijehe, otkupio nas i priveo k sebi. No, nije to učinio na bilo kakav način - učinio je to rođenjem u štalici, u najskrovitijem, najzabitijem i ponižavajućem mjestu. Učinio je to kako bi bio sličan najprezrenijima, jer je upravo radi takvih i došao.

Siromaštvo svijeta

Nedavno sam se vratio iz Rima, i bio je to put za pamčenje. Grad je to dostojan svoje titule, 'Vječni grad'. Panteon, Koloseum, Kalistove katakombe, a posebice sam Vatikan svjedočili su o razvoju kulture - od slika koje su svjedočile o širenju Rimskoga carstva, preko progona prvih kršćana pa sve do kristijanizacije Europe. Skoro pa bi mogli reči kako je svaka ulica mali muzej sa svojim crkvama i umjetninama - kažu da bi čovjek mogao provesti godine a da i dalje ne pogleda ni pola od svih umjetnina koje Rim sadrži.

No, dvije su me se stvari dojmile daleko više od svih slika, kipova, svih crkava - dvije osobe preciznije. Šetajući kroz ulice Vatikana prolazili smo pored brojnih siromaha koji su na ulicama prosili sitniš kako bi se prehranili. Jedna je žena prišla i meni, moleći me: "Oče, pomozite mi."

Oče... Kako li snažne riječi. Makar sam samo bogoslov, i makar sam tek ove godine ušao u bogosloviju, ovo me se dojmilo. Nosio sam kolar, kao i svi bogoslovi iz Rijeke, koji je toj ženi svjedočio nešto. Govorio joj je - "Ovo je čovjek koji želi nasljedovati Krista, razdajući se za Njegovo stado." Nije joj bilo bitno jesam li zaređen, jer nosio sam oznake koje su govorile o mom opredjeljenju.

Vjerska istina - promjenjiva ili trajna?

Živimo u zanimljivom razdoblju, u vremenu relativiziranja osnovnih istina - ne treba nam mnogo da se u to uvjerimo, dovoljno je da samo uzmemo novine i počnemo čitati naslove poput "Homoseksualna zajednica ima pravo na obitelj", "Rodna ideologija se uvodi u škole" i slične. I u tom vremenu brojni katolici počinju upadati u zamku, misleći kako oni moraju ići u korak s vremenom, te se proglašavaju "modernim katolicima". No, prije svega, dopustite mi da objasnim pojam objektivne istine na primjeru:

Ako je Sunce nebesko tijelo, ta istina je izvan nas, i ona je objektivna i nepromjenjiva. I kad su stare kulture Suncu pripisivale božanske kvalitete, kad su ga nazivale kolima bogova u Grčkoj ili Egiptu, to je i dalje bilo nebesko tijelo. Čak i da mi konsenzusom zaključimo da ćemo ga odsad tretirati poput čiuauae, to bi i dalje bilo nebesko tijelo. Poanta jest - konsenzus ne može utjecati na istinu izvan nas, i koliko god nas se složilo oko bilo čega, to neće utjecati na istinu.

Druga je bitna stvar da je takva objektivna istina nepromjenjiva. Sunce nije bilo božanstvo prije tisuću godina, postalo nebesko tijelo danas pa da za tisuću godina postane nešto treće. Ta istina se ne mijenja sa vremenom, niti Sunce postaje nebesko tijelo ponedjeljkom, utorkom i petkom, dok je srijedom i četvrtkom raketa, a subotom i nedjeljom stanje uma.

Kriteriji dobra i zla nasuprot Božjega suda

Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" Žena odgovori zmiji: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!" Nato će zmija ženi: "Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog, onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo."
(Post 3, 1-5)

Čovjek je od svog postanka vođen znatiželjom. Ponekad, ona urodi dobrim plodom, poput otkrića novih zemalja, ljekova, napredaka u znanosti koji nam omoguće sigurniji i/ili ugodniji život. Ponekad, ona za sobom povuče i brojne žrtve (Mengelejevi pokusi). Bez obzira na posljedice, ta je znatiželja najčešće vođena ciljem da "upotpuni" čovjeka, unaprijedi ga. Danas smo više nego ikad prije svjedoci sve jače želje da naša kultura "napreduje". Donose se novi zakoni, stvaraju novi izumi. Brojni su filozofi to već primjetili kao pokušaj čovjeka da postane drugi Bog. A gdje je to primjetljivije nego u pokušajima da se kreira, pa ćak i kontrolira sam životni proces? Pokušaji klonirajna, umjetna oplodnja, pravo majke da ubije svoje dijete, pravo na ubojstvo iz samilosti... Sve su to samo djelići ljudskih nastojanja da se čovjeka postavi alfom i omegom života i smrti.

Koliko nas Krist ljubi?

Ljudi često imaju neobičan odnos sa vjerom - riječ je o depersonaliziranom odnosu sa bezličnim Bogom, koji je tu, eto tako, jer je stvorio svijet, i kojem se molimo jer je to dio običaja. Tu su brojne knjige koje nam govore o tome kako nas On voli, i mi to prihvaćamo, no na istoj onoj bezličnoj razini. Često i pogrešno interpretiramo tu ljubav, govorimo si "On nas ljubi, to znači da će nam činiti sve što želimo", a ako nas ne posluša odričemo Ga se kao hirovitoga Boga koji nam ne može ili želi prikloniti svoje uho onda kad ga trebamo. Prije svega nam je na pameti što On može činiti za nas, a ne što možemo mi činiti za Njega, ali ako već i učinimo nešto, očekujemo isplatu jednakim dobrom - jer ipak Crkva naučava da je On pravedan. Ako se takva pravda ne ispuni, bivamo razočarani i naš odnos sa Bogom tu prestaje, te zaključujemo kako je jedina osoba na koju se možemo osloniti nitko drugi doli mi sami.

Koliko je taj odnos pun zabluda, i koliko je loš i štetan teško je i opisati, no jedna se zabluda izdiže kao korjenita - zabluda o bezličnom i udaljenom Bogu, jer on je sve samo ne to. Dakle, odgovorimo na pitanja, koliko je blizak, i koje je to njegovo lice.

Kroz povijest, On se kroz neizmjeran broj puta mješao u našu sudbinu, i to na vrlo osoban način. Od starozavjetnih vremena Abrahama, Izaka, Jakova, pa sve do novozavjetnog Isusovog djelovanja, kao i djelovanja apostola. Pa i kroz bližu povijest, kroz osobne objave... I taj je odnos uvijek bio ispunjen ljubavlju. Oslobođenje Izraelaca, ozdravljenja židova, čuda koja su se činila po zagovorima svetaca, to nisu djela koja bi činio daleki i bezlični bog, pa ni isključivo pravedni bog. Jer, budimo iskreni... Što možemo učiniti da zadužimo Boga Stvoritelja? Što Mu mi možemo učiniti a da on ne može? Dakle, što god je činio, nije činio iz pravednosti, da se "oduži" onima koji su ga "zadužili". Činio je to iz ljubavi.

Relativnost svijeta i borba za dobro

Brojni se ljudi sjećaju (pogotovo stariji) kako se prije drugačije gledalo na mnoge stvari - bilo da je riječ o radu, raznim vrijednostima (bilo moralnim ili drugim), načinu provođenja slobodnog vremena... Štošta se promijenilo već samo u posljednjih dvadesetak godina. A štošta se još uvijek mijenja. Nije čudno što onda prosječan čovjek u promjenjivom svijetu traga za vjerom - ako vjerujemo da je Bog svevremen i apsolutan, jednaka su i njegova pravila, svevremena i apsolutna. U svijetu koji nema fiksnu točku i koji nam malo govori da je bijelo - bijelo, a malo da je crno, vjera stoji nepromjenjiva. Njezina apsolutnost je mnogima način da se uhvate za "sidro" kako godine prolaze.

Na žalost, svijet voli relativizirati stvari. Govori nam, između ostaloga, da moral više nije podložan višem autoritetu i nije nepromjenjiv - nasuprot on ovisi o osobnim stavovima, i ako nam se ne sviđa može se promijeniti. Na primjer, dvadesetak godina unazad, abortus je bio nezamisliv kao redovita praksa, no danas se to pripisuje pravu majke da odluči o svom životu (a i bebinom). No ni tu ne stajemo - danas se ćak raspravlja i o "postnatalnom abortusu" (ubojstvo djeteta NAKON poroda)! Naziv je pod navodnicima jer je to samo ubojstvo upakirano u ljepši izraz. I tu nam etičari nastoje reči da je ćak i takav "abortus" u redu ako može pokvariti kvalitetu života obitelji (npr. ako se dijete rodi bolesno). Moralna se pravila malo po malo pomiču, i to ne u boljem smjeru.

Crkva, svijet i "normalno"

Često kada idemo na mise i slušamo propovjedi, čini nam se kao da  slušamo priče iz nekog drugog svijeta. Svećenici nam pričaju o ljubavi, opraštanju, poštivanju... No toliko nam se često ti pojmovi u praksi čine predalekima. Neki ćak govore "Pusti popove, oni žive u drugom svijetu, ne znaju za probleme normalnog čovjeka." Drugi se opet pitaju nije li lakše pustiti priču da bude priča, i živjeti u 'normalnom' svijetu. Nema veze što slušamo o tome kako je krađa loša, jer nitko neće primjetiti da mu nedostaje pet kuna. Nema veze što slušamo o poštivanju ljudi, izvrijeđati ćemo osobu kada nam stane na žulj. Nema veze što slušamo o opraštanju, svađati ćemo se sa ljudima odmah nakon izlaska iz crkve. Na kraju krajeva, to je normalan svijet, a ne bajka o kojoj slušamo na propovjedima, zar ne?

Prije nego jednostavno kažem "E nije tako!" - definirajmo što je normalno. Opće je prihvačeno da je sve što je učestalo - normalno. Učestalo je i normalno da već u srednjoj školi brojni učenici imaju alkoholizirane zabave, kao što je normalno i da ljudi više ne cijene brak te ga pokušavaju opovrgnuti razvodom, i brojne druge stvari. Ali ni jedna od njih nije opravdana samo jer je normalna. Koliko si samo često govorimo "Pa nije to strašan grijeh... Možda i nije grijeh uopće, pa svi to čine, to je normalno!"