U navali sapunica često slušamo stvari poput "Pierre! Za tebe bih dala život!" ili "Volit ću te dok ne umrem!", a da ne spominjem tek fraze koje slušamo tokom Valentinova - toliko je ljubavi u zraku da se čovjek zapita - otkud ratovi, sukobi, mržnja i sve to!?No, vratimo se korak unazad i pogledajmo malo širu sliku. Naše države su u krizi, društvo je u stanju nereda - no odakle to proizlazi? Nekako logično nam nadolazi odgovor - od neurednih odnosa u društvu. A što tvori društvo? Obitelji. A kako obitelji nastaju?
I tu dolazimo u začarani krug. Ljudi kao djeca nasljeđuju određeni sustav vrijednosti, koji potom unose u vezu sa svojim partnerima i koje potom prenose na svoju djecu. Kakve to onda vrijednosti vladaju danas? Ako je suditi po stanju u društvu - dosta loše. No, jedna od tih vrijednosti se izdiže iznad ostalih, upravo zato jer se ostale nadograđuju na nju. Koja je to vrijednost, pitate se? Shvaćanje ljubavi!
Prije nego se uhvatim objašnjavanja idealnog, uhvatimo se trenutno aktualnog. Uz trenutno forsiranje ideologije genderizma (usp. novi program zdravstvog odgoja u školama RH) zamagljuje se ne samo pojam ljubavi, već i osobe koja ljubi, upravo jer se nastoji zamagliti definicija spola koja je dio našega identiteta. A ako lažemo (kako sebi, tako i drugima) o tome tko smo, kako možemo iskreno ljubiti? Točan odgovor je - ne možemo. Priznavanje i prihvaćanje sebe je ključan i neophodan čimbenik potreban za iskrenu ljubav. Zašto je to tako? Jer je iskrena i potpuna ljubav sebedarna, ona daruje sebe u potpunosti. Dakle, kako možemo dati sebe ako lažemo o tome što jesmo? Pobornici modernih ideologija nas nastoje uvjeriti kako je rod nešto u našoj glavi, kako možemo biti i muško, i žensko, pa i losos ako se tako osjećamo. No, je li uistinu tako?
Ako se uvjerim da je vani vruče, te izađem na snijeg u kratkim rukavima - hoću li se oznojiti od vručine? Ili, ako se uvjeravam kako kihanje nije simptom prehlade već gladi, hoću li prejedanjem izliječiti bolest? Činjenica je, (PAŽNJA: ako volite svijet prilagoditi sebi a teško vam je prilagoditi sebe svijetu, ne čitajte ostatak paragrafa) objektivna stvarnost ne mari za naše mišljenje. Nju nije briga hoćemo li se osječati kao tratinčica i hoćemo li zahtjevati da nam država plati operaciju zamjene krvi klorofilom - mi ćemo biti ljudi, i bit ćemo muškarci/žene. I tek kad se prihvatimo takvima kakvi jesmo, možemo se predati drugima u skladan odnos kroz koji ćemo posvetiti sebe i partnera/icu.
Dakle, sa genderizmom po strani, što onda istinska ljubav jest? Rekao sam ranije, to je sebedarje, ili kako su to grci nazivali - agape. I opet ću (na žalost - ne moju već onih koji žele da im se svijet prilagodi) iznijeti objektivnu istinu - fizička privlačnost nije ljubav. To što netko naziva ljubavlju poriv da spava sa osobom suprotnog (ili čak i istog) spola nije ljubav već požuda. To nije ni naklonost, leptirići u trbuhu. Ta stvar također ima svoje ime, i zove se zaljubljenost, a između zaljubljenosti i ljubavi nikako ne može stajati znak jednakosti. Zaljubljenost je inferiorna ljubavi utoliko što je slijepa, što nas čini neosjetljivima za realnost već na svijet gleda kroz ružičaste naočale. Ona također živi na šutu, poput droge, i zahtjeva novu dozu kako ne bi splasnula.
Ljubav, nasuprot svemu ovome, jest trajna, čvrsta, duboka i sebedarna veza, otvorena životu koji se ostvaruje unutar braka muškarca i žene. Ona je požrtvovna, skromna i strpljiva. I sve te kvalitete jedva da mogu ogrebati naličje punine ljubavi... A opet koliko malo tih kvaliteta svi mi (prozivam i sebe ovdje) pokazujemo?
Netko će se sad usprotiviti i kazati, "Ali ja živim u homoseksualnoj zajednici i volim svog partnera." Nažalost, nije tako. Je li tvoj odnos otvoren životu? Poštuje li prirodni tok stvari? Ne i ne.
Drugi će opet reči, "Pa što ako spavam sa svojom partnericom a nismo u braku, i dalje ju volim, a naš odnos je izraz ljubavi." I opet netočno. Da ju voliš, poštivao bi ju kao osobu i ne bi ti bio problem oženiti ju. Možda ćeš sad reči, "Ali premlad sam, ne mogu ju sad oženiti." Ako ju nisi u stanju oženiti, to znači da ni ti, ni ona niste došli do stanja zrelosti, a ti si odlučio iskazati toliko nepoštivanje da oduzmeš taj divni dar djevičanstva prije nego je ona uopće spoznala njegovu vrijednost, kao i vrijednost sebe kao kompletne osobe.
I kad sa tako iskrivljenim stavovima i vrijednostima uđemo u brak, nije ni čudno da ne možemo podučiti svoju djecu nečem korisnom, i da potom ta djeca koja nisu dobila potrebite lekcije od nas šire krive ideologije i nedostatak morala i ćudoređa dalje. A kad se to čini na velikoj skali, kad istu grešku ponovi i susjedna obitelj, i ona do nje... i kad to postane normalno za grad, državu, pa i kulturu van nje - nikakvog čuda što je svijet izgubio kompas. Kako i ne bi, kad mi koji trebamo podučavati, to ne činimo.
Nema komentara:
Objavi komentar