Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" Žena odgovori zmiji: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!" Nato će zmija ženi: "Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog, onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo."(Post 3, 1-5)
Čovjek je od svog postanka vođen znatiželjom. Ponekad, ona urodi dobrim plodom, poput otkrića novih zemalja, ljekova, napredaka u znanosti koji nam omoguće sigurniji i/ili ugodniji život. Ponekad, ona za sobom povuče i brojne žrtve (Mengelejevi pokusi). Bez obzira na posljedice, ta je znatiželja najčešće vođena ciljem da "upotpuni" čovjeka, unaprijedi ga. Danas smo više nego ikad prije svjedoci sve jače želje da naša kultura "napreduje". Donose se novi zakoni, stvaraju novi izumi. Brojni su filozofi to već primjetili kao pokušaj čovjeka da postane drugi Bog. A gdje je to primjetljivije nego u pokušajima da se kreira, pa ćak i kontrolira sam životni proces? Pokušaji klonirajna, umjetna oplodnja, pravo majke da ubije svoje dijete, pravo na ubojstvo iz samilosti... Sve su to samo djelići ljudskih nastojanja da se čovjeka postavi alfom i omegom života i smrti.
No koja je veza između ploda što su ga Adam i Eva "jeli" usred Edenskoga vrta, i čovjekova nastojanja da zamjeni Boga? Plod je to stabla spoznaje dobra i zla, plod koji je ljudima dao da razluče valjano od pogrešnog, istinu od laži. I više od toga - plod je to ljudskih nastojanja da sami prosuđuju o dobru i zlu, bez poštivanja Božjega suda. Na samom kraju, što je 'jedenje' sa tog stabla ako ne govorenje Bogu: "Mi te ne trebamo, već sami možemo prosuditi o onom što je za nas dobro a što nije." I zmija sama govori: "vi ćete biti kao bogovi", potiče ljudsku taštinu, a mi padamo u zamku. Nije to ćak ni jedini biblijski primjer ljudskog nastojanja da zamjeni Boga, tu je i priča o Babilonskoj kuli - tornju građenom ljudskim rukama koji je trebao sezati sve do nebesa. A što su nebesa ako ne prijestolnica Božja?
No, vratimo se na Knjigu postanka. Na prvi pogled bi nam se božja prijetnja "Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!" mogla činiti zlokobno, možda i ostaviti sliku Boga koji ubija jer je netko prekršio njegove zakone. No je li to uistinu slučaj? Danas kada relativiziramo moral i sami određujemo što je dobro a što zlo, je li Bog taj koji ubija? Kada govorimo kako je abortus u redu, nije li ljudska ruka ta koja oduzima život? Kad legaliziramo opijate, zasigurno nije Bog taj koji ubija predoziranjem. Božji zakon je jasan, izričit i jednostavan, no unatoč tome, mi sa njim redovito radimo kompromise, banaliziramo ga ili jednostavno igrnoriramo, i svaki put kada to činimo sami nanovo činimo istočni grijeh, sami nanovo govorimo Bogu kako su naše spoznaje dobrog i lošeg bolje od njegovih, i kako je naš sud pametniji.
Prijatelj mi je nekoć rekao, "Mi se kroz život vozimo automobilom sa upaljenim kratkim svjetlima - možemo prosuditi o onom što nam je blisko, i na temelju toga radimo planove. No Bog ima duga svjetla, vidi dalje nego što mi možemo zamisliti, i kroz mrak onoga što dolazi on nas priprema." Na nama je da se odlučimo na što ćemo se oslanjati, naše znanje koje se zasniva na ograničenim spoznajama, ili ćemo se prepustiti Božjoj Providnosti koja je neograničena.
Nema komentara:
Objavi komentar