Crkva, svijet i "normalno"

Često kada idemo na mise i slušamo propovjedi, čini nam se kao da  slušamo priče iz nekog drugog svijeta. Svećenici nam pričaju o ljubavi, opraštanju, poštivanju... No toliko nam se često ti pojmovi u praksi čine predalekima. Neki ćak govore "Pusti popove, oni žive u drugom svijetu, ne znaju za probleme normalnog čovjeka." Drugi se opet pitaju nije li lakše pustiti priču da bude priča, i živjeti u 'normalnom' svijetu. Nema veze što slušamo o tome kako je krađa loša, jer nitko neće primjetiti da mu nedostaje pet kuna. Nema veze što slušamo o poštivanju ljudi, izvrijeđati ćemo osobu kada nam stane na žulj. Nema veze što slušamo o opraštanju, svađati ćemo se sa ljudima odmah nakon izlaska iz crkve. Na kraju krajeva, to je normalan svijet, a ne bajka o kojoj slušamo na propovjedima, zar ne?

Prije nego jednostavno kažem "E nije tako!" - definirajmo što je normalno. Opće je prihvačeno da je sve što je učestalo - normalno. Učestalo je i normalno da već u srednjoj školi brojni učenici imaju alkoholizirane zabave, kao što je normalno i da ljudi više ne cijene brak te ga pokušavaju opovrgnuti razvodom, i brojne druge stvari. Ali ni jedna od njih nije opravdana samo jer je normalna. Koliko si samo često govorimo "Pa nije to strašan grijeh... Možda i nije grijeh uopće, pa svi to čine, to je normalno!"

Danas se suočavamo sa nametanjem normalnoga - provokativne TV reklame, vijesti u novinama i na Internetu privlače pažnju, nameću se, dok moderna svijest nam govori da se sve to mora prihvatiti pod izlikom "tolerancije". Brojni se ćak i slome pod pritiskom javnosti (samo se sjetimo kako djeca zapale svoju prvu cigaretu), ili posrnu slijedeći svoje "uzore" (glumce, pjevače i sl.). Malo je onih koji pod pritiskom društva i okoline uspiju zadržati svoj stav i sustav vrijednosti.

Promislimo dakle, jesu li svećenici u krivu kada propovjedaju vrijednosti za koje se treba boriti? I tu uistinu mislim 'boriti', jer ono što je "normalno" je često okrenuto naopako u odnosu na ispravno i pravedno. Ili je pak bolje prikloniti se jednostavnom, laganom i normalnom? I je li Crkva u krivu jer njena učenja ne idu u korak sa svijetom, ili je svijet pogriješio što se počeo razilaziti sa vjerom?

Sjetimo se stoga kad sljedeći put posjetimo crkvu i poslušamo Evanđelje - ono nije mrtvo slovo na papiru, nije bajka za odrasle. To je ono što bi naše 'normalno' trebalo biti, ono što vjerujemo i što živimo, što svojim djelima pokazujemo. Na kraju krajeva, ako smo uistinu katolici, i ako nam vjeroispovijest znači više nego deklaracija u dokumentima, ne smijemo zaboraviti:

"Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima."

Stoga, usudimo se živjeti svoju vjeru ćak i ako to znači biti nenormalan. Pružimo ruku čovjeku u nevolji, ljubimo bližnjega i kada nam je teško, korak po korak odričimo se poroka, i budimo ono što vjerujemo.