Vjerska istina - promjenjiva ili trajna?

Živimo u zanimljivom razdoblju, u vremenu relativiziranja osnovnih istina - ne treba nam mnogo da se u to uvjerimo, dovoljno je da samo uzmemo novine i počnemo čitati naslove poput "Homoseksualna zajednica ima pravo na obitelj", "Rodna ideologija se uvodi u škole" i slične. I u tom vremenu brojni katolici počinju upadati u zamku, misleći kako oni moraju ići u korak s vremenom, te se proglašavaju "modernim katolicima". No, prije svega, dopustite mi da objasnim pojam objektivne istine na primjeru:

Ako je Sunce nebesko tijelo, ta istina je izvan nas, i ona je objektivna i nepromjenjiva. I kad su stare kulture Suncu pripisivale božanske kvalitete, kad su ga nazivale kolima bogova u Grčkoj ili Egiptu, to je i dalje bilo nebesko tijelo. Čak i da mi konsenzusom zaključimo da ćemo ga odsad tretirati poput čiuauae, to bi i dalje bilo nebesko tijelo. Poanta jest - konsenzus ne može utjecati na istinu izvan nas, i koliko god nas se složilo oko bilo čega, to neće utjecati na istinu.

Druga je bitna stvar da je takva objektivna istina nepromjenjiva. Sunce nije bilo božanstvo prije tisuću godina, postalo nebesko tijelo danas pa da za tisuću godina postane nešto treće. Ta istina se ne mijenja sa vremenom, niti Sunce postaje nebesko tijelo ponedjeljkom, utorkom i petkom, dok je srijedom i četvrtkom raketa, a subotom i nedjeljom stanje uma.

Zaključivši takve stvari, zapitajmo se - može li katolička Istina "evoluirati"? Ta sam je Krist naša Istina, nepromjenjiva kroz svo vrijeme. I kako je on glava Crkve, njezina bit, učenje Crkve ne može biti promjenjeno nikada. I upravo tu dolazimo do problema... Danas nas se nastoji uvjeriti kako su stvari koje su nekoć bile nezamislive danas opravdan. No, ako se odmaknemo od istine, radi čega se onda nazivamo vjernicima? U što onda vjerujemo? Štoviše, nije riječ samo o redefiniranju vjerskih istina, već i općeljudskih! Za primjer ću uzeti jednu priču...

Otvorio jedan čovjek biciklistički klub, i malo po malo brojni su biciklisti došli i učlanili se. Počevši osvajati razne nagrade, klub je uspio privuči pažnju brojnih ljudi, kao i jednog motociklista. Odlučivši se pridružiti, on je platio članarinu i dobio svoju člansku iskaznicu. No, tad je došlo do problema – vjerujući da čini najbolje za klub, inzistirao je da svi moraju pustiti bicikle po strani i uzeti motocikle. Ta ipak su motocikli bili prijevozno sredstvo današnjice, bicikli su bili stvar prošlosti! Ali koliko se god trudio uvjeriti ostale bicikliste u svoje viđenje stvari, nije uspjevao. I makar je sam posjedovao člansku iskaznicu, kako je klub odbio izmjeniti svoj statut, nije mu bilo dozvoljeno da nastupa u ime kluba.

Brojni se ljudi danas nalaze u istoj situaciji kao i gore spomenuti motociklist. Vjerujući da čine ono najbolje, oni se trude promjeniti neke od istina i njihova tumačenja, nastoje redefinirati društvo, obitelj, pa i samu osobu. Ali zapitajmo se – ako promjenimo bitna obilježja određene stvari, imamo li pravo nazivati novotvorenu stvar starim imenom? Da je biciklistički klub promjenio statut kako je to motociklist želio (a bicikli su bitno obilježje biciklističkog kluba), on se više ne bi mogao nazivati biciklističkim klubom! Baš poput toga, ne možemo izmjeniti bitno obilježje obitelji (koje je zajedništvo muškarca i žene) te zadržati isti naziv.

No, kao što sam rekao, nastoji se izmjeniti i ostale istine, pa i vjerske. Jedan od znamenitijih primjera u povijesti bio je onaj Henrika VIII. – on se nastojao izboriti za redefiniranje braka tako da se dozvoli razvod, iako je nerazrješivost tog istog braka njegovo bitno obilježje. I unatoč svim pregovorima, prijetnjama pa i otcjepljenju V. Britanije od katoličke Crkve, ta se istina nije mogla izmjeniti.

Zašto onda uopće nastojimo izmjeniti te istine? Mnogo je razloga – radi osobnog straha od suočavanja sa sobom, priznavanja slabosti, želje za putem manjeg otpora... No čak i to su posljedice a ne uzroci – posljedice odbačenosti, otuđenosti. I tu se toliko mnogo nas kreće u začaranom krugu – poradi nedostatka objektivne istine tražimo supstituciju, zamjenu, njome bivamo razočarani te svijet dalje prilagođavamo sebi i „odlučujemo“ kako je jedina istina ona koja nam odgovara. I tu se vrijedi podsjetiti stare uzrečice – „Što više nastojimo uloviti svoju sreću, to nam ona više uzmiče. Osvojiti ju možemo tek kad ju više ne tražimo, već kad ju nastojimo pružiti.“

I vjerojatno smo ovdje upravo došli do najveće zablude, najopasnije laži današnjega društva – onog istog koje nas uči kako je jedini način da budemo sretni samoispunjenje, samopostignuće. Taj nas svijet uči kako nikome nije stalo do nas, te se stoga sami moramo brinuti za sebe, stavlja ego, sebe samoga u centar. I ima li gore zablude? Jer, odakle siromaštvo ako ne poradi sebičnosti bogatih, odakle nedostatak ljubavi, depresija i usamljenost ako ne od iskorištavanja osoba za osobne ciljeve, odakle ratovi ako ne od toga da svi štite samo svoje interese?

A koja je to onda objektivna istina? Sadržana je u jednom imenu, jednoj osobi – u Isusu Kristu, istoj osobi koja nije tražila za sebe već davala, koja nije prezirala već ljubila. I kao što je jedan Bog, jedna je i Istina – pitanje je samo hoćemo li se odvažiti slijediti ju.