Relativnost svijeta i borba za dobro

Brojni se ljudi sjećaju (pogotovo stariji) kako se prije drugačije gledalo na mnoge stvari - bilo da je riječ o radu, raznim vrijednostima (bilo moralnim ili drugim), načinu provođenja slobodnog vremena... Štošta se promijenilo već samo u posljednjih dvadesetak godina. A štošta se još uvijek mijenja. Nije čudno što onda prosječan čovjek u promjenjivom svijetu traga za vjerom - ako vjerujemo da je Bog svevremen i apsolutan, jednaka su i njegova pravila, svevremena i apsolutna. U svijetu koji nema fiksnu točku i koji nam malo govori da je bijelo - bijelo, a malo da je crno, vjera stoji nepromjenjiva. Njezina apsolutnost je mnogima način da se uhvate za "sidro" kako godine prolaze.

Na žalost, svijet voli relativizirati stvari. Govori nam, između ostaloga, da moral više nije podložan višem autoritetu i nije nepromjenjiv - nasuprot on ovisi o osobnim stavovima, i ako nam se ne sviđa može se promijeniti. Na primjer, dvadesetak godina unazad, abortus je bio nezamisliv kao redovita praksa, no danas se to pripisuje pravu majke da odluči o svom životu (a i bebinom). No ni tu ne stajemo - danas se ćak raspravlja i o "postnatalnom abortusu" (ubojstvo djeteta NAKON poroda)! Naziv je pod navodnicima jer je to samo ubojstvo upakirano u ljepši izraz. I tu nam etičari nastoje reči da je ćak i takav "abortus" u redu ako može pokvariti kvalitetu života obitelji (npr. ako se dijete rodi bolesno). Moralna se pravila malo po malo pomiču, i to ne u boljem smjeru.

No kako to sa ljudskim obzirom inače bude, mi volimo skakati između relativnih i apsolutnih pravila kako nam odgovara, ovisno o situaciji. S jedne strane ćemo se lupati šakom o prsa i kao pravi katolici propovjedati kako je ubojstvo pogrešno i kako smo protiv električne stolice ili nečega sličnoga, a s druge strane ćemo si govoriti "Pa nitko neće primjetiti ako *posudim* uredski pribor sa posla." S jedne strane ćemo osjetiti kako se svijet mijenja i kako ne znamo gdje stojimo ili kamo idemo, a sa druge strane ćemo sami iskrivljavati pravila - i tu je prije dobro primiječeno: "Ako mi spustimo letvicu sa svojim pravilima i očekivanjima, to ne znači da ju je i Bog spustio."

Mnogi možda i misle "Ali ne šteti ako zatvorim oči povremeno." - možda i ne šteti, ta neće narod pomrijeti samo jer nismo vratili 20 kuna vlasniku kad smo vidjeli kako novac pada na pod. Ali postoji i ona stara "Kamen po kamen - palača." Onog trena kada krenemo raditi ustupke svojoj pohlepi, ugodi, egu ili bilo čemu drugome, kad pokažemo da smo sposobni zaboraviti da postoje neka pravila... što nas sprječava da to učinimo opet? I opet? I onda još jednom? I malo po malo, iznimke postaju navike, a navike pravila. I korak po korak postajemo dio onoga istog stroja koji svijet relativizira, koji uništava onaj čvrsti oslonac na koji bi se ostali oslonili.

Uistinu, sa objavljenom Božanskom istinom nema nagađanja i dogovaranja, nema zatvaranja očiju i igranja odvjetnika. I u svom prijašnjem osvrtu sam spomenuo kako katoličanstvo nije posao sa radnim danima i danima odmora kada pravila više ne vrijede, već je to zaista način života! Bog nema prekidač kojim se može ugasiti i dati nam odmor od onoga što jesmo i što živimo, ili bi trebali živjeti. Borba za sve valjano i protiv griješnoga, ljubav za bližnje i prema Bogu - sve je to nešto što bi nam trebalo ispunjavati svaki dan. Sam sv. Petar je imao okršaja sa svijetom radi svojih stavova. Pa i Isus, zasigurno ga nisu razapeli jer je propovijedao o načinu brušenja drva. No unatoč tome, ustrajali su, iz dana u dan živjeli su što su propovijedali, i propovijedali što su živjeli. I to isto Isusovo učenje, nepromijenjeno do danas, oslonac je mnogim umornim putnicima kroz život.

No naravno, ljudski je griješiti i božanski opraštati. Lagali bi kad bi rekli da možemo živjeti bez da učinimo ikakav prijestup. Svi smo mi ljudi, i svi ćemo prije ili kasnije pasti pod teretom koji nosimo... Ono što je najbitnije znati jest - nema čovjeka koji ne pada, i ne čini nas vjernicima to da ne padamo, već to da se ustanemo jednom kad padnemo. Ne smijemo raditi kompromise sa manama i slabostima, ali ih moramo priznati i izdići se iznad njih. Na kraju krajeva, što je život ako ne borba, kako vanjska tako i unutarnja. Borba u kojoj je naš najveći protivnik nitko drugi doli - mi sami. I kada popustimo u toj bitci i izgubimo od svojih slabosti, sjetimo se da u svakom boksačkom meču borba traje sve dok se jedan od boraca ustaje, i da smo uistinu poraženi tek kada dignemo ruke i nastavimo ležati.

Upamtimo stoga - bez kompromisa, bez predaje, uvijek se borimo, uvijek ljubimo.