Siromaštvo svijeta

Nedavno sam se vratio iz Rima, i bio je to put za pamčenje. Grad je to dostojan svoje titule, 'Vječni grad'. Panteon, Koloseum, Kalistove katakombe, a posebice sam Vatikan svjedočili su o razvoju kulture - od slika koje su svjedočile o širenju Rimskoga carstva, preko progona prvih kršćana pa sve do kristijanizacije Europe. Skoro pa bi mogli reči kako je svaka ulica mali muzej sa svojim crkvama i umjetninama - kažu da bi čovjek mogao provesti godine a da i dalje ne pogleda ni pola od svih umjetnina koje Rim sadrži.

No, dvije su me se stvari dojmile daleko više od svih slika, kipova, svih crkava - dvije osobe preciznije. Šetajući kroz ulice Vatikana prolazili smo pored brojnih siromaha koji su na ulicama prosili sitniš kako bi se prehranili. Jedna je žena prišla i meni, moleći me: "Oče, pomozite mi."

Oče... Kako li snažne riječi. Makar sam samo bogoslov, i makar sam tek ove godine ušao u bogosloviju, ovo me se dojmilo. Nosio sam kolar, kao i svi bogoslovi iz Rijeke, koji je toj ženi svjedočio nešto. Govorio joj je - "Ovo je čovjek koji želi nasljedovati Krista, razdajući se za Njegovo stado." Nije joj bilo bitno jesam li zaređen, jer nosio sam oznake koje su govorile o mom opredjeljenju.

Oče... Tko je uistinu otac? Nije li to onaj koji se skrbi za svoju obitelj, brine se da joj ništa ne nedostaje? Nije li to onaj koji će prinjeti sebe kao žrtvu kako njegova obitelj ne bi gladovala? Tada mi je u glavu došla slika dobrog pastira - zar sam ja pozvan biti išta manje? Jer, prelako se taj ideal smetne s uma, prelako skrenemo u neke stranputice, spustimo očekivanja i kažemo si "Ma, radit ću koliko mi se da i onda ću posvetiti vrijeme sebi."

No, tada sam naišao na još potresniju sliku - nedaleko od ulice u kojoj mi je ta žena prišla ležao je čovjek, mršav i zgrčen, sa tumorima na glavi veličine dječje šake - i iskreno vam kažem, to nije pretjerivanje. Ljudi su prolazili pored njega, neki bi mu dobacili koji cent i produžili dalje. Zaokupljen svojim razgovorima ni ja nisam postupio ništa bolje, no u busu pri povratku, kada su se dojmovi počeli slijegati, zapitao sam se - što sam mogao, ili čak trebao učiniti? Ako želim jednog dana biti dostojan naziva 'otac', ne bih li trebao živjeti u skladu sa tim? No, što mi je bilo činiti, razdati svoje novce?

I tu mi je u glavu došla slika brojnih protivnika Crkve, koji iz dana u dan ponavljaju svoje pokliče "Licemjeri! Da živite što propovjedate, rasprodali bi svoje blago i nahranili te gladne!" Neću kazati da u tome nema istine, no je li to uistinu krajnji cilj? Govoreći o sebi - mogao sam svima dati po jedan euro, nahraniti njih tridesetak na dva sata, i što potom? Sve i da Crkva rasproda sve svoje umjetnine, sve i da sakupi dovoljno da prehrani pola siromaha svijeta tokom deset godina (što je JAKO velikodušna brojka, budući da je mala šansa da bi se i desetina od tog prehranila tokom 5 godina), što potom? Bi li time boljka svijeta bila izliječena, bi li Crkva ispunila svoje poslanje?

Vjerujte mi kad vam kažem, siromasi u Rimu su bili gladni, no najočitije je bilo na čovjeku sa tumorima - nitko od njih nije bio toliko gladan hrane koliko ljubavi, ljudskog dostojanstva. Ljudi su pored njih prolazili kao da ni ne postoje, da nitko od njih nije vrijedan pažnje. Uostalom, glad za kruhom je lako utažiti - kruh nije nedostupna roba, no rane na srcu je daleko teže zaliječiti. Znači li to da Crkvu (i pritom se sjetimo, Crkvi, mističnom tijelu Kristovom, pritjelovljeni smo svi mi krštenjem, dakle to se ne odnosi samo na svećenike) materijalna neimaština ne treba zanimati? Nipošto! Ta kako možemo nekome navještati Radosnu vijest ako on nije sposoban ni stajati na nogama? Ali bitno je imati na umu kako je krajnji cilj uvijek spasenje duše, nipošto ne tijela.

I uistinu, to vrijedi ne samo za siromahe Rima, već tim više i za bogataše svijeta. Siromaštvo nije izolirani problem, i tim je prisutnije, čim se čovjek čini bogatijim. Samo promislimo o simptomima takvog siromaštva - želja za manipuliranjem drugima, objektivizacija bližnjih, oholost, škrtost, lijenost i želja za ugađanjem sebi, zgrtanje materijalnih bogatstava... Činjenica je da siromaštvo rađa nesrećom, i upravo se tu možemo sjetiti one stare: "Nije sretan tko puno ima, sretan je onaj tko malo treba." Jer, tko je nesretniji od onoga koji svoju nesreću utapa u novcu, i ne mogavši utažiti tu rupu, tu prazninu, uvijek traži još, i još, i još... Tko je nesretniji od onoga tko nema niti sebe, pa nastoji kontrolirati druge? Ili od onoga tko svoje misli o ispraznosti nastoji zamjeniti udovoljavanjem tjelesnoj požudi, pretjeranim uživanjem hrane i sličnim stvarima?

To je istinsko siromaštvo - ono u kojem Boga nadomještamo nečim manjim, prolaznijim, i ne uspjevši utažiti svoje potrebe tražimo još - a često je tako malo potrebno.